Oélilton Araújo dos Santos, svima u svijetu nogometa poznat kao Etto, jedan je od onih igrača koji su ostavili neizbrisiv trag u plavoj povijesti. Dinamovi navijači pamte ga kao brzog, eksplozivnog i uvijek nasmijanog desnog beka koji je svojim nastupima osvojio Maksimir. Brazilac koji je Zagreb mnogo puta nazvao svojim gradom i koji je sanjao o tome da zaigra u dresu hrvatske reprezentacije, nakon završetka karijere ostao je živjeti u Zagrebu gdje zadnjih godina radi kao trener u mlađim uzrastima GNK Dinamo.

Etto je u plavom dresu proveo šest sezona, od 2005. do 2011. godine, tijekom kojih je upisao 130 službenih nastupa, postigao sedam golova i zabilježio 13 asistencija. Bio je ljubimac BBB-a zbog požrtvovnog načina igre, ali i konstanta u jednoj od najuspješnijih generacija Dinama u modernoj eri kluba koja je osvajala lakoćom trofeje i upisala rekordnih 28 prvenstvenih pobjeda u nizu.

O svojim počecima, odrastanju na selu u siromaštvu, počecima u rodnom kraju te slučajnog dolaska u Dinamo, Etto je pričao u gostovanju na Sport Klubu.

Etto za SK o Dinamovoj jeseni: ‘Ljudi ovdje ne vole čekati, no ja vjerujem u Bobanov projekt’

Europa League

11. pro 2025 1

Europa League

11. pro 2025 1

Etto, ovdje u Zagrebu upoznali ste suprugu i zasnovali obitelj, a i djeca se bave sportom. Kako je jednom Brazilcu živjeti u Hrvatskoj?

“Lijepo mi je tu. Ovdje sam se prilagodio skroz. Živim ovdje i ne planiram se baš vratiti tamo. Imam tu obitelj, djeca idu u školu i igraju nogomet. Naš život je ovdje“, na početku razgovora rekao je 44-godišnji Etto, koji ima petero djece i cijeli je život podredio njima:

“Najstariji ima 17 godina, drugi 13, pa 8. I imam blizance od 5 godina koji već sada treniraju nogomet. Dobro igraju, bore se, a meni je najvažnije da svatko od njih bude dobar čovjek, da se nauči disciplini, da se nauči poštivati red. Tako sam i ja odgojen i hoću da moja djeca takva budu.“

Vaša životna priča je zapravo takva da bi se mogao snimiti film. Odrasli ste na selu gdje ste se s roditeljima bavili poljoprivredom. O nogometu niste razmišljali i počeli ste ga igrati kasno?

“Da, da, mi nismo imali ono što danas djeca imaju. Kad ja danas pričam svojoj djeci da danas imaju sve, jer ja, kad sam bio mali, nisam ni znao da postoje Sveti Nikola ili Božić do ne znam koje godine života. Jer mi kao mali na selu puno toga nismo imali, nismo ni znali da to postoji. Njima je to čudno, kako je to nekad bilo, a to je bio baš težak život i teška vremena. Mi smo živjeli od poljoprivrede – što sadiš, to prodaješ. Ali eto, na kraju smo ispali, moje dvije sestre i ja, takvi da smo uvijek pomagali obitelji, bratićima i sestričnama. Bili smo odgojeni u jednom sustavu koji je dosta dobro funkcionirao, poštivali su se roditelji, stariji ljudi, pomagali smo jedan drugome.

Tako da želim usmjeriti svoju djecu na isti takav način života, da ne misle da je život samo sve što je dobro, da postoji i neka druga strana i da, kad dođe do neke teške situacije, budu spremni na to.“

Odrasli ste na selu gdje nije bilo lokalnog kluba, nije bilo igrališta i nogomet ste zapravo vrlo rijetko igrali?

“Da, mi smo igrali nogomet kao klinci na pijesku, a golovi su nam bile dvije šlape japanke. Igrali smo zajedno muški i ženski i znalo je biti smiješno zato što nije bilo dovoljno nas muških da se igra.“

Kada ste na pravom travnatom igralištu zaigrali nogomet i kakav je to bio osjećaj?

“To je bilo kad sam došao na probu s 18 godina. Igrati na travi bilo je čudno, pogotovo kad ti lopta dolazi kako treba. Jer na selu smo igrali nogomet samo na pijesku i na to se moraš prilagoditi.“

Zato sam i spomenuo Pelea, koji je imao težak početak na selu i tehnički se razvijao u takvim uvjetima?

“Da, sve to što je u filmu o Peleu je istina. Mi smo našu loptu napravili od starih čarapa, zajedno s vrećicama iz dućana. Pravu loptu nismo imali. Ili bismo napravili loptu od puno starih krpa, slično kao i Pele. U tom filmu se vidi kako se razvija i zato je i postao najbolji.“

Je li Pele za vas najbolji nogometaš svih vremena? Ne mogu li u tu rečenicu ni Maradona, ni Messi, ni Ronaldo?

“Po meni je Pele najbolji nogometaš svih vremena. Kad dolazite na drugu stranu svijeta, u Europu ili bilo gdje drugdje, ljudi imaju istu takvu percepciju. Pogotovo ljudi koji su ga gledali kako igra. Ja ga mogu vidjeti samo preko starih snimaka. Ljudi kažu da Messi, Neymar, Ronaldo i drugi čudesno barataju loptom, a Pele je već tada sve to radio i bio je ispred svog vremena. Tako da je, po meni, on najbolji svih vremena.“

Vratimo se malo na vaše početke. Osim što ste odrasli na selu i bavili se poljoprivredom, malo ljudi zna da ste radili kao automehaničar. Vaša nogometna proba povezana je s automehaničarskom radionicom. Jeste li uopće pomišljali da biste jednog dana mogli živjeti od nogometa?

“Ja nikada nisam imao osjećaj za to, zato što smo došli živjeti u grad kad sam imao 15 godina i odmah sam krenuo raditi. Prodavao sam sladoled na ulici i radio dosta tih nekih malih poslova. Ujutro škola, a popodne bih radio ili obrnuto. Sa 16 godina već sam krenuo raditi kao automehaničar i dosta dobro sam se uklopio i baš sam puno naučio. Brzo naučio, zato što sam imao volje i baš sam volio to raditi i bio mi je baš gušt, volio sam to više od nogometa.

I onda je jedan dan došao neki čovjek koji me vidio kako igram s prijateljima i pitao me zašto ne idem na probu. Rekao sam: ‘Ma kakva proba.’ Objasnio mi je da je to malo dalje od kuće gdje sam živio, nekih 160 kilometara. Rekao sam mu da ne idem, da radim kao automehaničar“, ispričao je Etto, dodavši kako je čovjek bio uporan i došao do njegovih roditelja, koji su mu rekli da mora odlučiti što želi.

Na koncu je ipak otišao na probu, ali uz uvjet svog šefa, koji mu je bio podrška, da mora pronaći zamjenu za tih tjedan dana u automehaničarskoj radionici.

“Iskreno, da sam ja sam trebao odlučiti, ne bih nikada otišao na probu i ostavio svoj posao“, dodao je Etto, koji je na probi imao veliku konkurenciju i mnogi su bili sigurni da neće uspjeti.

“U mjesec dana prošlo je oko 2000 djece na probi. Svaki dan dolazilo je 7-8 novih i imao sam vrlo male šanse da uopće dobijem priliku. No, svima sam govorio da mi treba samo pet minuta i onda više neću biti četvrti ili peti rezervni igrač, nego ću biti prvi jer ću dati sve od sebe. I tako je bilo. Tako sam dobio pet, šest minuta u jednoj prijateljskoj utakmici i čim sam napravio dva sprinta, odmah me pomoćni trener prve momčadi zvao. Prvo sam pomislio da sam napravio nešto loše, da sam nešto skrivio“, dodao je Etto, kojem se tada sve otvorilo jer je već drugog dana trenirao s prvom momčadi. Kaže kako je osjećaj bio fenomenalan.

Njegovu brzinu, kad je projurio po desnoj strani, odmah su primijetili. Legenda kaže kako je u najboljim danima na 100 metara trčao u kopačkama malo ispod deset sekundi, što zvuči pomalo nevjerojatno. Njegov talent za atletiku nekoliko godina kasnije u Zagrebu je otkrio i poznati kondicijski trener Miljenko Rak, s kojim je radio u Dinamu, koji mu je u šali rekao da je “šteta što se ne bavi sprinterskim disciplinama“.

Jeste li kao klinac imali nogometne uzore, koje ste igrače Brazila posebno voljeli gledati?

“Nisam imao nogomet gdje gledati jer kao klinci nismo imali doma televiziju. Živjeli smo na selu, tako da nisam imao osjećaj kao danas, kad djeca imaju sve. Ali zato se uvijek pratila reprezentacija, pa smo imali svoje idole kao što su Jorginho ili Cafu, koji su igrali na mojoj poziciji. Po tome je Cafu moj najveći uzor, pogotovo za nekog tko želi uspjeti u nogometu, zato što je bio uporan. On je pao na 12 proba i nije odustao. I na kraju ga je izabrao trener koji je, po nama u Brazilu, najbolji svih vremena, a to je Telê Santana.“

Međutim, vi ste preko tog malog kluba u Brazilu došli do prve lige, preko kluba Paraná do Atlético Paranaensea, gdje ste igrali dvije sezone, nakon čega ste završili u Hrvatskoj?

“Za Hrvatsku sam čuo i ranije jer smo gledali Svjetsko prvenstvo, a kad to traje u Brazilu, sve stane – ne rade dućani, a kad naša reprezentacija igra, taj dan ništa ne radi, sve je zatvoreno. Hrvatsku sam zapamtio jer su bili treći na SP-u 1998. Zapamtio sam Šukera… I eto, dosta godina poslije završio sam u Hrvatskoj, i to nakon što sam te dvije sezone u Brazilu stvarno dobro igrao. Tada sam upoznao Božu Sliškovića, koji me doveo u Dinamo. Trebao sam otići u Inter Milano, ali su oni tada dobili kaznu zbog neke afere s namještanjem utakmica, pa su imali zabranu dovođenja stranaca. I tako sam ostao u Zagrebu.

U Dinamo sam došao pomalo slučajno, kad me menadžer pitao bih li došao u klub u kojem već ima jedan Brazilac, a to je bio Eduardo. Dudu mi je rekao da klub ima dosta problema jer mislim da šest mjeseci nisu dobili plaću i igrali su u neku ligu koju su zvali ‘Liga za bedaka’. Sve mi je rekao i nije me lagao da je sve super, a ostao sam jer sam uvijek volio izazov.“

Po čemu pamtite početke u Dinamu?

“Te 2005. godine krenuli smo na pripreme, pa su se Luka Modrić, Ćorluka, Čale i ostali vratili s posudbe, tu je bio Lovren i svi zajedno krenuli smo u taj projekt koji je Zdravko Mamić najavio. Meni je to bilo čudno, da ćemo deset godina zaredom biti prvaci. Tada nisam ni razumio što priča, pa mi je Dudu to preveo. Onda sam pitao Dudua: ‘Čekaj, pa kako ćemo mi biti deset godina zaredom prvaci?’

Tad su svi oni bili klinci, a od iskusnijih u klubu je bio Silvio Marić i mislim da je kasnije još Balaban bio s nama. Nisam znao kakva je liga, kakvi su ostali klubovi, ali po priči se znalo da je Dinamo imao dosta problema u prvenstvu jer je Hajduk tada bio jako dobar. Zato mi je bilo čudno kako su napravili plan da budemo deset godina zaredom prvaci.“

U Dinamu ste igrali šest sezona, nakon čega ste otišli u PAOK iz Soluna. Promijenili ste mnogo trenera – Kuže, Ivanković, Jurčić, Soldo, Zajec i kratko Vlak. Od koga ste najviše naučili?

“Prvi trener kad sam došao bio mi je Kuže i baš je bilo dobro raditi s njim. Bilo je lijepo trenirati, opušteno, i on je bio trener kakav treba biti. Uvijek naučiš nešto od svakog trenera, uvijek vidiš nešto drugačije, ali mene je najviše naučio Kruno Jurčić, koji baš puno zna o nogometu. Baš je unutra, voli napredovati kao trener i uvijek donese nešto novo. Kad mi je bio trener, puno sam pričao s njim individualno jer me zanimalo dosta stvari, a on mi je uvijek objasnio zašto nešto radi ovako ili onako. Od njega sam najviše naučio.“

Danas radite kao trener u Dinamu, pomoćni trener mlađih pionira. Kad ste vi imali 12 godina, niste mogli sanjati takve uvjete kakve oni danas imaju?

“Otkad ih vodim, primijetio sam da se djeca često žale na neke stvari. Kod mene u Brazilu, pogotovo u gornjem sjevernom dijelu gdje sam živio, većinom su ljudi siromašni i mi tada nismo imali kopačke. Jednom je jedan čovjek dao mom tati par kopački, a ja sam kao dešnjak uzeo jednu, a drugu moj prijatelj koji je ljevak, da svaki od nas igra s jednom kopačkom, dok je druga noga bila bosa. Danas gledam klince kako se nešto žale, ha, ha. Ali to je bilo drukčije vrijeme i djeca su danas drukčija, to moramo prihvatiti. Ne možemo uspoređivati to s našim vremenom. Mislim da je i bolje da naša djeca ne moraju prolaziti neke stvari koje smo mi prošli.“

Idemo na Svjetsko prvenstvo 2026. Brazil ima novog izbornika, Carla Ancelottija. Što očekujete od Brazila u skupini sa Škotskom, Marokom i Haitijem?

“Tu ne bi trebalo biti problema, ali znam kako na turnirima zna biti teško. Vidjeli ste na prošlom prvenstvu kako je Argentina krenula loše, a na kraju su bili prvi. Očekujem da ćemo na ovom prvenstvu biti bolji i ostvariti bolji rezultat nego na zadnja dva turnira.“

Vidjeli ste skupinu u kojoj je Hrvatska – Engleska, Gana i Panama?

“Hrvatska ne bi trebala imati nekih posebnih problema, osim u toj utakmici s Engleskom. Gana može napraviti iznenađenje jer ima dosta kvalitetnih igrača, ali mislim da bi Hrvatska trebala proći grupu.“

Po dolasku u Hrvatsku pojavila se ideja da dobijete državljanstvo i zaigrate za hrvatsku reprezentaciju. Želju ste pokazali, ali poziv niste dobili. Gdje je zapelo?

“Gdje je zapelo, točno ne znam. Ne mogu sad odgovoriti. Želio sam igrati za Hrvatsku i kad se pojavila ta priča bio sam u Dinamu i to bi mi bila čast. Davao sam sve od sebe kad sam igrao za Dinamo, a dao bih i za Hrvatsku.

No, tako je kako je. Tako je tada odlučeno i nisam dobio poziv, i tu nema ljutnje. Ali da je poziv došao, sigurno bih ga prihvatio i bila bi mi čast.“

Pričao je Etto i o odlasku iz Dinama, dolasku u PAOK iz Soluna i njihovim navijačima, a dotaknuo se i Luke Modrića, s kojim se znao susretati dok je igrao u Grčkoj.

Etto, jeste li po dolasku u Dinamo mogli očekivati da će Luka Modrić igrati do 41. godine, osvojiti toliko trofeja, postati najtrofejniji igrač u povijesti Real Madrida, odvesti Hrvatsku do finala Svjetskog prvenstva i osvojiti Zlatnu loptu?

“Na početku ne možeš nikome ništa predviđati, ali da si njega tada pitao, sigurno se ne bi tako vidio. No već od prvog treninga vidjelo se da je klasa i uvijek je bilo lijepo igrati s njim. Kad smo igrali zajedno, te njegove kratke lopte, moram reći da je uvijek bilo uživanje igrati s njim jer voli igru i voli loptu. Dosta puta, pogotovo kad sam bio krilo ili bek, koliko mi je samo puta gurao loptu u prostor – ma to je top, fenomenalno.

Jednom mi je rekao: ‘Etto, kako god ti ja puknem, ti ćeš je stići.’ Rekao sam mu: ‘Znam ja to, lako tebi kad sam ispravljao i tvoje greške’, jer je nekad ispalo kao da si meni dodao, a ja sve stižem. Ali Luka je uvijek bio klasa. Nitko tada nije mogao predvidjeti da će napraviti takvu karijeru. Napravio je fenomenalnu karijeru i baš mi je drago zbog njega i zbog hrvatskog nogometa što ima ovakvog predstavnika.“